ZOI Sarajevo '84 - Kako smo dobili Igre…

Istorija Istorija Zimskih Olimpijskih Igra ZOI Sarajevo '84 - Kako smo dobili Igre…

ZOI Sarajevo '84 - Kako smo dobili Igre…

Decenije su prohujale od februarskih dana 1984., zlatnih dana sarajevskih, koji su olimpijskim sjajem ispisali svijetle stranice istorije glavnog grada Bosne i Hercegovine. Ostalo je zapisano da je to bila neponovljiva olimpijada, ”Olimpijada s dušom”, koja je iz bajkovitog sna preselila u legendu, pa i danas živi u nama.

Izvor: bihski.com 21.04.2018.
Autor: dr. prof. Ljubiša Zečević

Ideja o organizovanju Igara u Sarajevu nije planula ”preko noći”. Desetak godina iskrila je u željama i studijama smučarskih entuzijasta, koji su malo u potaji, a malo u snu, domišljali kako da izvedu “Drugi sarajevski atentat”. Profesor Ljubiša Zečević najglasnije govorio je o tome. Govori i danas, iz Kanade, gdje živi u poznim godinama:

“Htjeli smo, veli, da razvijamo Bjelašnicu kao savezni zimski sportski centar, htjeli smo da u Bosni organizujemo značajna međunarodna takmičenja i ja sam, negdje u proljeće šezdeset četvrte, Bati Erceganu u JOK-u izložio mogućnost da Sarajevo možda može da bude I organizator ZOI. Nije ništa rekao, ali mi je dao elaborate Olimpijada u Beogradu 1960. Da ga pogledam. Čini mi se da tu negdje treba locirati začeće ideje o Olimpijadi u Sarajevu, mada smo mi skloni da se, kao učesnici nečega što je značajno, ubacujemo što je moguće ranije, tvrdeći kako smo bili jako pametni. Mani… Ja sam, naravno, maštao o ZOI, i nisam bio jedini s takvim snom, ali je to sa Erceganom zaista bilo prvi put da je iz mene javno izašlo. U maju ili junu šezdeset četvrte…

Dvije-tri godine kasnije, u Sarajevo je došao čuveni Jean Iten, profesionalni vodič iz švajcarskih Alpi. Obišao je Jahorinu, Trebević i Vlašić. Bio je oduševljen prekrasnim snježnim terenima i to nije krio. Njegova riječ daleko se čula, pa se Sarajevo lagano počelo otvarati svijetu. Uslijedila je potom studija OECD-a o mogućnostima razvoja zimskog turizma u Jugoslaviji, a na osnovu nje i projekat o mogućnostima razvoja smučanja u BiH. Nisam bio učesnik u izradi te studije, ali sam je zajedno sa Ahmedom Karabegovićem, branio na sjednici Izvršnog vijeća.

Vrijeme je brzo proticalo. Godina je sedamdeseta. Na sastanku JOK-a u Beogradu primijetio sam dopis MOK-a o prijavama kandidata za Igre 1976. Nešto me kopkalo da bi to moglo biti zanimljivo. Razgrćem papire i u aprilu 1971. Završavam skicu o društvenoj opravdanosti i mogućnostima organizovanja ZOI u Sarajevu. Ahmed me upućuje da svoj plan odnesem Dragutinu Kosovcu, koji podržava ideju. Putujem potom u Lozanu (Lausanne), gdje u biblioteci MOK-a proučavam sve prethodne kandidature i izvještaje. Primaju me tamo direktori Monik Berliu (Monique Berlioux) i Artur Takač. Ne krijem ideju, ali je Takač skeptičan. Nagovara me da odustanem. Boris Bakrač ne misli tako. On je za kandidaturu, ali mi govori: `Konkurišite, no Boga molite da ih ne dobijete…` Naravno, Sarajevo tada nije bilospremno za tako velik poduhvat, ali je valjalo učiti, raditi i čekati.

Širi elaborat je bio brzo gotov, a njegove detalje znala je samo jedna uska grupa odgovornih ljudi (Rato Dugonjić, Hamdija Pozderac, Sreten Lopandić…). Mislim da nas na širem prostoru Jugoslavije tada nisu ozbiljno shvatili. Vjerovali su valjda da je to toliko nerealno da ne vrijedi trošiti ni vrijeme ni novac. Gdje će Sarajevo ispred Kranjske Gore?! Kad danas u miru razmislim, i bolje je što je tako bilo. Jesmo tvrdoglavi, ali jesmo i udarnici, što će se vrlo brzo pokazati.

Denver je iznenada otkazao Igre 1976. i mi za malo da uletimo u kombinaciju. No, sami smo povukli `ručnu`, jer još nije bilo vrijeme za tako nešto veliko. Međutim, te iste godine MOK je raspisao konkurs za organizaciju Igara 1984. i mi više nismo imali strpljenja. Znali smo da će do 1980. biti završen važan Projekat zaštite čovjekove sredine i da će Sarajevo imati ono što mu je u elaboriranju ranijih prijedloga manjkalo, pa smo odlučili da zvanično krenemo u proces kandidovanja. Braco Kosovac i ja 21.marta 1977. dopunjavamo elaborat koji ide na Predsjedništvo BiH, ali ga on ona sjednici 13. maja ne usvaja, jer su neki članovi smatrali da nedostaju šire informacije, pogotovo o ekonomskim parametrima. Podebele rezerve izražavaju Branko Mikulić i Raif Dizdarević, a pogotovo Milanko Renovica. S logikom, da se ne smije krenuti `grlom u jagode`. Tada se zvanično ne pominju ZOI, ali se usvaja zaključak da se ispitaju mogućnosti izgradnje zimskih centara. Nakon toga brzo se otvaraju širi vidici, pa se formira Pfripremni komitet za kandidaturu, koji svoj posao završava do 30. juna i slijedom stvari prerasta u Kandidacioni…

No, gdje god tada da kreneš, čuješ samo: `Ludi Bosanci maštaju o Olimpijadi, ha-ha-ha! ` A to nas je baš sokolilo, mada nije bilo lako.

Ubrzo je Izvršno vijeće SRBiH podržalo “olimpijski elaborat”, a potom I SIV, pa ni predsjedništva JOK-a i SFKJ-a više nisu imala kud: upaljeno je zeleno svjetlo, a na koricama podebele studije ZOI 84. neko je u pauzi jedne od sjednica u Beogradu napisao `Drugi sarajevski atentat`. Da li je to bio nevjernik iz Slovenije, Hrvatske ili Srbije ne znam, ali smo iz te tri riječi mogli izvući pregršt (ne)ugodnih asocijacija. Nismo, ipak, time bili opterećeni. Znali smo da će stvar u domaćim krugovima `leći`, ali da nas na putu do konačnog cilja na međunarodnom planu tek čekaju iskušenja.

Sredinom oktobra 1977. hitno me pozvao Đorđe P.eklić da dođem u Energoinvest kod Brace Kosovca. Tamo su već bili Đoko, Dane Maljković I Emerik Blum, koji je sjedio izvan radnog stola. Kažu mi da moram u Lozanu, jer se održava važan sastanak Izvršnog komiteta MOK-a. Ja se opirem, a oni insistiraju. Pa, šta ću ja tamo? – pitam. `Idi, govori Blum sa strane, idi i čuči pred vratima, neka te vide! `

Krenuo sam samo sa jednom skicom Brace Alikalfića na kojoj se dobro vidjelo da ni jedan drugi grad nema takvu koncentraciju objekata kao Sarajevo. Susreo sam se sa predsjednikom Killaninom. Mark Holderom i još nekim važnim ljudima MOK-a, čija će naklonost našoj kandidaturi biti od presudnog značaja.”

Prvi put, 14. oktobra 1977. u novinama je osvanula vijest da će se ”Sarajevo kandidovati za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine…” U tom trenutku znalo se da ”bijelu olimpijadu” žele Čehoslovačka, Švedska, Francuska, Švajcarska i Japan, pa su Sarajevu u toj konkurenciji davane vrlo male šanse.

”Da li je zaista tačno da želite Olimpijske igre?” – pitali su u nevjerici neki članovi izvršnih organa međunarodnih federacija zimskih sportova delegaciju Sarajeva u Lozani.

”Ne da ih želimo, odgovorio im je profesor Ljubiša Zečević, nego vjerujemo da će MOK podržati našu kandidaturu.”

I pored žestokog osporavanja i raspirivanja sumnje u organizacione, kadrovske i materijalne mogućnosti Sarajeva, u postavljenom roku Grad je kao kandidat ispunio upitnike MOK-a i kandidatura se 30. decembra 1977. našla na stolu predsjednika MOK-a. Konačna odluka donesena je u Atini 18. maja 1978. U međuvremenu, sužena je lista kandidata, ostali su samo Saporo, Göteborg i Sarajevo. Pred članovima MOK-a kandidaturu Sarajeva branili su gradonačelnik Ante Sučić i inženjer Aleksandar Trumić. Za odbranu su imali 60 minuta.

”Želio bih, naglasio je Sučić, da vam predočim raspoloženje u našem gradu, u čitavoj Jugoslaviji, koje se zasniva na žarkoj želji, da i mi, kao osvjedočeni

privrženici olimpijskog pokreta, inspirisanog ovdje, u divnoj drevnoj Heladi,

jednom budemo domaćini toj vrhunskoj svjetskoj manifestaciji zdravog duha u zdravom tijelu, manifestaciji prijateljstva, ljubavi i razumijevanja među narodima…”

Aleksandar Trumić je, objašnjavajući planove o izgradnji objekata, posebno

istakao:

”Sve što bude izgrađeno, tvrdimo, biće korišteno za sport i rekreaciju sadašnjih i budućih generacija…”

Raspravu je otvorio lord Michael Killanin, predsjednik MOK-a, a cijela debata završena je s pitanjem: Da li gradonačelnik Sarajeva garantuje snježne uslove u vrijeme održavanja Igara?

Sučić je odgovorio:

”U posljednjih 100 godina nikada u vremenu predviđenom za održavanje Olimpijskih igara u Sarajevu nije nedostajalo snijega. Čak ga je bilo u izobilju.

Što se tiče vašeg pitanja mogu samo da kažem: garantujemo vam optimalne

uslove i mogućnosti za takmičenje. Ipak, u mojoj nadležnosti kao gradonačelnika nije i – padanje snijega!”

Odjeknuo je aplauz, ali to još nije bio kraj velike bitke. Iza zatvorenih vrata glasali su članovi MOK-a. U 16 sati lord Killanin je objavio da je u prvom krugu Saporo dobio 33, Sarajevo 31, a Göteborg 10 glasova, te da je jedan glasački listić bio nevažeći. Göteborg je, dakle, otpao, a u konkurenciji su ostali Saporo i Sarajevo. Sve dileme u nastavku govora riješio je lord Killanin:

”U drugom krugu glasanja, kazao je, Sarajevo je dobilo 39, a Saporo 36 glasova. Objavljujem: Sarajevo, Jugoslavija, domaćini su Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.”

Čestitke Sarajevu stizale su sa svih strana, a grad je ubrzo postao ogromno gradilište. Nicali su prekrasni objekti: Zetra, bob-staza, skakaonice, dvorane, ”bijele pruge”…

”Od početka smo isticali da je Olimpijada za nas i razvojna šansa, kazao je u jednoj prilici predsjednik OK ZOI Branko Mikulić. – Izgrađeni sportski objekti i kompletna infrastruktura u rejonu Sarajeva, 28 drugih zimsko-sportskih centara u republici, hotelski i drugi kapaciteti, omogućuju da taj korak i učinimo…”

Sa milion i dvjesta hiljada donatora, sa velikim brojem sponzora iz cijele zemlje, sa omladinskim radnim brigadama i desetak hiljada amatera neposredno uključenih u pripreme Olimpijade, Sarajevo je i ”građevinsku bitku” uspješno okončalo. Godinu dana prije početka Igara završeni su gotovo svi sportski objekti. To ranije nije učinio ni jedan organizator.

Predsjednik MOK-a, Huan Antonio Samaranch, najavio je da će svijet biti svjedok ”velikih Igara” u Sarajevu i da će to biti najbolje organizovane igre u istoriji zimskih olimpijada.

Tako je i bilo, mada sve do početka svečanog otvaranja nije bilo snijega. A onda se nebo otvorilo, pa ga je bilo u izobilju.

Olimpijski plamen na Stadionu Koševo upalila je klizačica Sanda Dubravčić, a zakletvu u ime sportista položio je Bojan Križaj.

Takmičenja su održana od 07. do 19. februara. Brojke sve govore: 1272 sportista iz 49 zemalja u 39 disciplina; 7.825 akreditovanih novinara; 10.450 volontera; 640.000 gledalaca; 12 miliona dolara novčanog dobitka! Po ovim rekordima 14. ZOI ušle su u istoriju olimpizma.

A svijet posebno pamti junake, velike šampione, kojih je Sarajevska olimpijada itekako imala…

Marja-Liisa Hämäläinen Kirvesniemi, bez sumnje, prvo je ime ZOI `84. Junakinja Igmana i Velikog polja. Zlato na pet, deset i dvadeset kilometara, te bronza u štafeti 4×5 km u smučarskom trčanju. Heroina finskog sporta, u impresivnom stilu, slavom se ovjenčala baš u našem Sarajevu.

Jedan od najvećih junaka bio je i Šveđanin Gunde Svan. Legenda nordijskog skijanja. U Sarajevu je trijumfalno završio trku na 15 km i štafetno nadmetanje 4×10 km, a u trci na 50 km osvojio je srebrenu medalju.

U Sarajevu je blistala i nezaboravna ljepotica umjetničkog klizanja Katarina Witt, 18-godišnja djevojka iz tadašnjeg DDR-a. Izvela je program koji je sudijama zaustavio dah, a publiku u Zetri opio ushićenjem. Oduševljeni su bili i novinari. Jedan američki tv-komntator, uzdišući glasno, kazao je: ”Ako je ovo lice socijalizma, pristajem da Amerika bude socijalistička!”

Sa sarajevskom zlatnom medaljom Katarina Witt je krenula u olimpijsku nebesku vječnost, postajući jedna od najvećih sportskih ikona 20. vijeka. Sarajevo nikad nije zaboravila. U Lillehammeru 1994., na svojim posljednjim igrama, klizala je uz zvuke pjesme ”Gdje ode naše cvijeće”, poklanjajući svoj ples Sarajevu.

Oni koji su ih gledali nikad ih neće zaboraviti. Dovoljno je reći Jayne Torvill i Cristopher Dean. Na ledenoj pozornici Zetre 1984. izveli su tako raskošan slobodni program uz Ravelov „Bolero“ da je u jednom trenutku sve stalo, izgubilo i glas i dah, a onda se pretvorilo u eksploziju burnih ovacija, pa tom oduševljenju ni suci nisu mogli odoljeti. Čista šestica za umjetnički dojam! Po ocjeni stručnjaka nešto najbolje i najljepše što se moglo vidjeti u istoriji ZOI.

Amerikanac Bill Johnson je po mnogo čemu bio neobičan šampion. Na Bjelašnici je spust trku završio za jedan minut, 45 sekundi i 59 stotinki. Sarajevsko zlato lansiralo ga je među velikane, ali, nažalost, nije izdržao teret slave. Bio je ubijeđen da se čitav svijet vrti oko njega, pa se ”kockao” s vlastitom sudbinom. U svojoj posljednjoj trci, 22. marta 2002, doživio je stravičan pad. Tri sedmice bio je u komi, a kada se ponovo probudio, s teškim oštećenjem mozga oporavljao se godinama, ne raspoznavajući slike i događaje. Ne tako davno, prvo mu se Sarajevo vratilo u sjećanje, pa je iskoristio prvu priliku, da u pratnji sina Teilora sredinom decembra 2008. dođe u naš olimpijski grad. Iako je s naporom govorio razveseljavao je sve oko sebe pričajući kako je lijepo bilo u Sarajevu 1984. ”To su nezaboravna. sjećanja. Ovdje zaista uživam”, kazao je Bill. Nažalost, preminuo je 21. januara 2016.

Blizanci, Amerikanci, Phil i Steve Mahre, u olimpijskom slalomu na Bjelašnici osvojili su zlato i srebro, a Deborah Armstrong trijumfovala je u veleslalomu smučarki na Jahorini. Ona Sarajevo pamti kao grad „duginih boja“, u koji je došla i 2002. da kao humanitarac pomogne i obnavljanju ratom opustošenih šuma.

„Jedan od najsretnijih dana u mom životu, kazala je, dogodio se u Sarajevu 1984. Sada kada imam priliku da Sarajevu i nešto vratim osjećam se veoma ponosnom.“

Slalom na Jahorini završen je trijumfom Italijanke Paolette Magoni, a spust pobjedom švajcarske reprezentativke Michaele Figini. U veleslalomskoj trci na Bjelašnici, u kojoj je Jure Franko Jugoslaviji donio prvu olimpijsku medalju, prvi je bio Švajcarac Max Julen. Ali, srebrni Jure nama je bio sjajniji i od zlata.

Olimpijskim zlatom i srebrom u Sarajevu okitio se i „leteći Finac“ Matti Nykänen, koji je na ”maloj skakaonici” bio drugi, a na ”velikoj” prvi. Isti uspjeh zabilježio je i reprezentativac DDR-a Jens Weissflog, koji je do zlata stigao na „maloj“, a do srebra na ”velikoj” skakaonici.

Amerikanac Scott Hamilton pobjedom u umjetničkom klizanju u Zetri je doživio vrhunac svoje amaterske karijere, a Karin Enke Kania iz DDR-a, u brzom klizanju nastavila je ranije započeti bljesak: bila je prva na 1000 i 1500 metara, a druga na 500 i 3000 metara. Jednako zapažen bio je i Kanađanin Gaetan Boucher, koji je trijumfovao u trkama na 1000 i 1500 metara, a na 500 bio treći. Dvije medalje u brzom klizanju osvojio je i Šveđanin Tomas Gustafson – zlato na 5000 i srebro na 10.000 metara.

Norveški biatlonac Eirik Kvalfoss uvrstio se među velikane Sarajevske olimpijade zlatom na 10 km, srebrom u štafeti 4×7,5 i bronzom na 20 km. Bilo je tu još nezaboravnih šampiona. Sovjeti su imali „paklene“ hokejaše, DDR bobiste i sankašice, pamti se i par Jelena Valova i Oleg Vasiljev, pamte se junaci, ali i oni koji nisu stigli do olimpijskih odličja, a bili su im tako blizu.

Kao naš Bojan Križaj.

Neko nije imao „svoj dan“, nekom je nedostajalo malo više sreće. Ponekad su čak i stotinke odlučivale, jedan korak ili samo jedan zamah u žestini nadmetanja. Svi su, ipak, ostavili vidljiv trag na 14. Zimskim olipijskim igrama. Velikim Igrama svih nas.

Nažalost, osam godina kasnije, u ratnom ludilu, spaljena je bajka o Sarajevskoj olimpijadi. Do temelja. I Sarajevo je u svjetsku istoriju ušlo kao jedini olimpijski grad kome su razorene grudi i unakaženo olimpijsko lice. Danas pokušava da se oporavi, ali više nikad neće biti tako čisto i lijepo kao u februaru 1984.