Branko Mikulić - Nesuđeni socijalistički car

Istorija Istorija Zimskih Olimpijskih Igra Branko Mikulić - Nesuđeni socijalistički car

Branko Mikulić - Nesuđeni socijalistički car

     Zimske olimpijske igre, Sarajevo 1984 - SEĆANJA
     Šetam po olimpijskim stazama prekrivenim jesenjim lišćem i u mislima rekonstruiram priču o čovjeku koji je ovu ćudljivu planinu kultivirao i od nje napravio rajsku turističku oazu - Branku Mikuliću. Ono što se nekad zvalo vlasništvo radničke klase...
     Ono što se nekad zvalo vlasništvo radničke klase privatizirano je i danas se prodaje po cijenama kakve radnik ne može ni zamisliti.

     Nedjelja na Bjelašnici. U mjestu Babin Do malo izletnika, većinom vozila s diplomatskim pločicama. Na mjestu nekadašnjeg Međunarodnog olimpijskog centra niče ogromno turističko naselje - na velikom panou ispred gradilišta stoji da je investitor Bosnalijek iz Sarajeva. Iako je neradni dan, građevinski radnici uz bat čekića i huku teških strojeva užurbano dovršavaju finalne radove na apartmanima za visoku klijentelu.

     Njegovo je vrijeme prošlo, jer je u ruinama završila država Jugoslavija i njezin politički sustav, tako da se svaki njezin dosljedni borac i zatočnik danas gleda kao biće dostojno prezira i zaborava. Komunisti su se uglavnom premaskirali u nacionaliste i međusobno poklali, iza dimne, krvave zavjese grupa je kriminalaca preuzela resurse koje je godinama stvarala radnička klasa, nacionalizam se ustoličio tamo gdje je bio socijalizam, ukratko: sve se promijenilo da bi sve ostalo isto. Samo su oni koji su ostali dosljedni osuđeni na odumiranje. Pa ipak, pored priče o Mikuliću, velike priče o našem vremenu, redaju se bezbrojne sage o kvarljivom ljudskom materijalu, o huljama što su se zbog materijalnih dobara odrekli vlastitih života.

     Mikulić je rođen 1928. godine u uglednoj hrvatskoj obitelji iz okolice Bugojna - otac Jure bio je vrijedan domaćin i osvjedočeni haesesovac u mjestu, da bi tijekom Drugog svjetskog rata postao zastupnikom ZAVNOBiH-a. Taj ratni parlament u dobroj je mjeri slijedio sinkronijsku i dijakronijsku strukturu bosanske države, definiravši je čuvenim rebusom od tri ni plus tri i (ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska). Kao mladi i ambiciozni partijski kadar Mikulić će se profilirati upravo u ostvarivanju ove očeve zadužbine. Nakon školovanja u Zagrebu, vraća se u rodno mjesto, gdje se posvećuje politici. Ispočetka zastupnik rodnog Bugojna, potom zapadnobosanskog kotara, za tajnika bosanskog Centralnog komiteta on dolazi 1965. godine, da bi samo koju godinu kasnije bio izabran i za njegova predsjednika.

     Bosna i Hercegovina šezdesetih godina prošlog stoljeća bila je istinski tamni vilajet - iako je formalno predstavljala ravnopravnu republiku u jugoslavenskoj federaciji, ona je po razvijenosti bila daleko ispod svih, posebice ispod Slovenije, Hrvatske i Srbije. Njeno rukovodstvo bilo je sastavljeno od dogmatskih komunista, na čelu s Đurom Pucarem Starim, koji su samo zalijevali i njegovali vlastite karizme, ne razumijevajući ni smisao jugoslavenske federacije, niti razlog zašto bi Bosna uopće bila njezin dio. U zemlji gdje je osnovno vozilo bilo konjska zaprega a glavni autoput - kozja staza, Mikulić se borio da Bosna bude ravnopravna drugim federalnim jedinicama, pa je sa mladom ekipom ponudio i razvojni program: tisuću škola, tisuću biblioteka, asfalt u svako selo, kultura i prosvjeta kao jedine kapije za izlaz iz zaostalosti i bijede.

     S mladom ekipom suradnika, među kojima se ističu Krajišnik Hamdija Pozderac, Hercegovac Todo Kurtović, te Semberac Hasan Grabčanović, Mikulić će započeti izgradnju sistema socijalne i nacionalne ravnopravnosti u zavnobihovskome duhu, s ciljem potpune afirmacije muslimanske nacije (tzv. veliko M), te revivala bosanskohercegovačkih Hrvata na političku scenu ove socijalističke države. Muslimani, koji su se u ranijim popisima tretirali kao neopredijeljeni i, što je još gore, nevoljko, kao Srbi ili Hrvati, pod vladavinom Bijedića, Mikulića i drugova izborili su pravo na nacionalnu samobitnost i vlastitu simboličnu buktinju u jugoslavenskome grbu. Ekonomski preporod zapadne Hercegovine, i skidanje s tog dijela hrvatskog naroda etikete ustaštva, klerikalnog i neprijateljskog područja, Mikulićeva je također velika, možda i najveća zasluga.

     Početkom sedamdesetih on se energično odupro nacionalističkim i liberalnim gibanjima, zastupajući čvrsti kurs Partije, tako da je preživio čistku iz 1972. koja je pomela hrvatske i srpske reformističke lidere. Branko Mikulić je održavao blisko savezništvo sa Hamdijom Pozdercem i ostalim bosanskim Muslimanima, partijskim liderima u Sarajevu, ostajući u trajnom sukobu sa dogmatskim i informbiroovskim snagama u vlastitoj partiji. Ali bosanske Srbe on nije zanemario. Svoju poroznu poziciju učvršćivao je veličanjem Titova kulta i svojevrsnom represivnom uravnilovkom, tvrdeći da su svi nacionalizmi jednako opasni, a za Bosnu najopasniji su oni iredentistički, što stižu iz Beograda i Zagreba. Ovakva dogmatičnost rezultirala je da je stalno bio na udaru tadašnjih beogradskih liberala, tipa Ljubomira Tadića, Dobrice Ćosića, Mihaila Markovića. On je tad znao ono što ćemo mi saznati tek početkom devedesetih: da se iza smiješka tog srpskog liberalizma krila krvava čeljust.

     Taj liberalni kurs preuzimala je nerijetko i mehanički i hrvatska inteligencija, nazivajući Bosnu staljinističkom državom, bantustanom džamahirijom i sl. Evo kako jedan moderni hrvatski intelektualac naknadno ocjenjuje te antimikulićevske i antibosanske dispute: Bio sam vrlo oštar prema rukovodstvu Bosne i Hercegovine. Oni su imali jedan diskurs, jedan politički govor koji je bio tvrd, koji je sličio meni na nešto što je bilo prisutno u poslijeratnim godinama, što je moralo evoluirati, a što je sporo evoluiralo. Međutim, 'zapuštao' sam pri tome mnogo bitniju stvar, da su ti ljudi - spomenimo ih, evo: Branko Mikulić, cijela grupa koja je došla iza Džeme Bijedića, Hamdija Pozderac - ustvari oslobodili Bosnu od jedne vrste kolonijalizma koji je dolazio i iz Beograda i iz Zagreba i iz Ljubljane. Ja nisam uzimao u obzir tu činjenicu da su ljudi na koje mislim, na socijalnom planu, učinili veliku stvar za Bosnu. Previše sam insistirao na tim nekim njihovim pojedinačnim malim greškama zbog kojih njihova politička kultura nije stekla obilježja neke evropske lijeve socijalističke kulture onako kako sam je ja zamišljao i priželjkivao. (Predrag Matvejević, Dani, 1991.).

     Za sve to vrijeme staljinizma i jednoumlja Bosna i Hercegovina se snažno ekonomski razvijala: udruživši privredne kapacitete u tzv. velike sisteme (Unioninvest, UPI, Energoinvest, RMK Zenica, Hepok, Soko i sl.), Mikulić, Pozderac, Kurtović i kompanija bosanskohercegovačku su privredu učinili konkurentnom, ne samo u domaćim nego i u međunarodnim razmjerima. Za to vrijeme izgradili su informativnu infrastrukturu bosanskohercegovačke države, zgradu Televizije Sarajevo, pogone Oslobođenja, zdanja Vlade i Parlamenta (nije čudo da su svi ovi objekti u ratu dvostruko opljačkani!). Onda je došla na red Zimska olimpijada - ZOI 1984. bile su simbolička kruna jedne vjere u bosansku državu, vjere koja će nepuno desetljeće kasnije biti poljuljana djelovanjem bratskih granata po glavi stanovnika. Za sve to vrijeme Mikulić je imao snažne otpore od strane srbijanskih komunista, koji su i dalje galamili o tamnom vilajetu, proturajući anegdote o njegovu staljinizmu i seljačkome poreklu u beogradskoj bulevarskoj i masnoj štampi.

     Uoči Olimpijade, pod pritiskom glasina o socijalističkome caru, odbio je useliti u novu državnu rezidenciju na Mejtašu, znajući kako se teško podnosi i oprašta raskoš u krajoliku opće sirotinje. Međutim, Olimpijada je uspjela kako nitko nije očekivao - oduševljeni Samaranch samo je dijelio komplimente Mikuliću u bosanskim i međunarodnim medijima. Ali, Titov brod, već četiri godine bez kormilara, počeo se snažno ljuljati: osjećala se dezorijentacija na komandnom mostu, u timu tzv. kolektivnog predsjednika. Je li ga Mikulić mogao spasiti? Dvije godine nakon Olimpijade, izabran za predsjednika Savezne jugoslavenske vlade (SIV), sastavio je vijeće koje je izgledalo spremno nastaviti stabilizaciju. Trinaest od njegovih 28 nominiranih članova bili su mladi ljudi, došli sa položaja u poduzećima ili iz obrazovnih institucija. Mikulić je tad najavio namjeru smanjivanja inflatorne stope za 90 posto, ali već tad, već tih godina, Jugoslavija je bila politički mrtvac bez ikakve nade. To su bile tek iluzije: Mikulić to shvaća, podnosi ostavku 16. ožujka 1989. godine i vraća se u Sarajevo.

     Čovjek koji je stvarao modernu infrastrukturu Bosne gledao je najednom kako se ona urušava pod kanonadama vojske u koju je vjerovao. Socijalistička republika je nestajala skupa sa sustavom, jer Bosna i nije moguća bez neke forme socijalizma. Mikulićevu padu radovali su se naročito neki njegovi bosanski drugovi i suborci, ne znajući da će ih uskoro zadesiti ista sudbina. Nacionalistički dobošari bili su neki njegovi dojučerašnji vjerni sluge: Renovica, Kecmanović, Maksimović, Prlić. Ekrazit je ponovno dolazio iz Partije - skorašnji liberali poput Tadića, Markovića, Vučelića, Krnjevića i Ćosića sad su vukli uzice topova. Kako je bolest stanicâ razarala njegovu zemlju, razarala je istodobno i njegovo plućno tkivo. Odbijao je pozive istaknutih državnika da napusti opsjednuti grad i ode se liječiti vani, ostao je do kraja na bosanskoj zemlji. Izdahnuo je jednog hladnog svibanjskog dana 1994. i pokopan je na koševskome groblju Sv. Josipa. Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo, zapisao je tad Alija Isaković u Danima. Bosna je bila surovo prepuštena onima koje je on godinama držao iza brave.

     Danas, svega desetljeće nakon njegove smrti, ljudi ga spominju sa sjetom, upoređujući njegovo vrijeme s mitskom vladavinom bana Kulina. Bio je otac moderne Bosne i najveći hrvatski političar kojeg je ova zemlja ikada dala. Borio se za ravnopravnost bosanskohercegovačkih Muslimana, za emancipaciju Srba, a i za svoj hrvatski narod učinio je više nego sve rimske pape i kaptolski biskupi zajedno, napisao sam u jednom tekstu u povodu obljetnice Olimpijade. Nije vjerovao da ikad može doći do hrvatsko-bošnjačkog rata. To je bila jedina njegova kriva politička procjena. Opljačkana su i srušena bogatstva koje je stvarao sa svojim drugovima, a današnji vlastodršci nisu u stanju organizirati ni čestit vašar. Jednom je rekao da će biti Bosne sve dok ima ljudi koji u nju vjeruju. Nedugo nakon njegove smrti, pored njega je legla i njegova kći Planinka, slikarica i profesorica engleskog jezika, a supruga je Rajka nedavno prodala obiteljski stan u sarajevskom naselju Sunca i odselila k sinu Rodoljubu u Zagreb. Od njegovih Mikulićâ u Sarajevu i Bosni danas više nema nikoga - ostale su tek dvije tihe humke na Koševu, i sjećanje na dobra vremena

     Tako sam razmišljao u šetnji kroz Babin Do, dok su vjetrovi miholjskog ljeta opalo lišće skupljali na hrpe, pa ga opet vijali u bestrag. Draga lica izvirala su iz pamćenja kao iz tamne urne, upozoravajući me da su od svih ljudskih vrednota najvažnije vjera u riječ i vjernost uspome.