Skijanje je sport ravnoteže

Saveti Skijaški saveti Skijanje je sport ravnoteže

Skijanje je sport ravnoteže

Beskonačan je broj situacija u kojima se skijaš nalazi, a u kojima je osnovno – potreba za održavanjem ravnotežnog položaja. Sposobnost ravnoteže je verovatno najvažniju sposobnost koja razlikuje uspešne i neuspešne skijaše. Bolje rečeno, ravnoteža verovatno najviše razlikuje ljude koji će brzo naučiti da skijaju od ljudi koji će sporo naučiti da skijaju.

Vežbe na suvom mogu unaprediti sposobnost ravnoteže skijaša, ako se pravilno planira upotreba balans ploča u različitim trenažnim postupcima kroz sve faze bazne pripreme alpskih skijaša.

Naime, može se očekivati da svi vrhunski skijaši imaju odličnu ravnotežu, ali i među njima verovatno postoje razlike u ovoj motoričkoj sposobnosti, samo što su te razlike toliko minimalne da ih je praktički nemoguće izmeriti. Definitivno je međutim točno da neki biomehanički elementi igraju ulogu u mogućnosti održavanja ravnoteže. Tako će visoki ljudi (u našem slučaju - skijaši) teže održavati ravnotežni položaj jer im je centar težišta udaljeniji od podloge (staze), pa lakše ispadaju iz ravnotežnog položaj, a i povratak u ravnotežni položaj im je otežan jer treba da ulože veću silu, što generiše i veću mogućnost greške i pojave ispadanja iz ravnotežnog položaja. Kada se tome pridoda potreba da skijaš istovremeno uz održavanje ravnoteže treba da izvodi i čitav niz drugih kretanja dok savlađuje vrata na stazi, postaje jasno kako je skijaševa sposobnost održavanja ravnotežnog položaja praktično stalno "na ispitu".

Ravnotežu u skijanju je najlakše održavati u slučaju da skijaš poseduje idealnu tehniku. Takva idealna tehnika određuje mogućnost da se:
a) ređe ispadne iz ravnoteže i
b) da se u slučaju ispadanja iz ravnoteže lakše vrati u idealni položaj.

Uzmimo primer iz nekog drugog sporta – dizanje tegova. Zamislimo situaciju u kojoj bi dizač tegova u trenutka ulaska pod teg kod izvođenja trzaja nagazio na mali kamenčić (ne treba biti veći od 1 cm u prečniku). Šta bi se dogodilo? Dizač bi gotovo sigurno pao jer bi mu se težina tega neravnomerno rasporedila i poremetila celokupni stav. Naravno, kada ne bi imao teg iznad sebe, ne bi bilo nikakvog problema, čak i ako bi pokušao simulirati kretanje koje je identično trzaju sa tegom – mogao bi nagaziti i na veći kamen, a ravnotežu ne bi izgubio.

Ista (ili slična) stvar je i sa skijanjem. Skijaši na takmičenju ne smeju voziti stazu na kojoj će se takmičiti. Drugim rečima, skijaši ne znaju kakve ih "neravnotežne" situacije čekaju kroz samu trku. Doduše, oni obilaze stazu, ali samo sa strane – gledajući gde bi mogao biti problem i šta napraviti ako se taj problem pojavi.

Pojednostavljeno – nema vežbanja ravnotežnog položaja koji će biti karakterističan za ski stazu na kojoj će održati takmičenje. Skijaš dakle treba da na trku dođe spreman na što veći broj neravnotežnih položaja, ili – što veći broj problema u održavanju ravnoteže. Skijaši treba unapred u svojoj kinetičkoj memoriji da imaju spremljen veliki broj motoričkih programa koji će mu omogućiti da održi ili u najmanju ruku "povrati iz narušenosti" sve moguće predvidive i nepredvidive ravnotežne položaje.

Postavljeno, aprila 2019.