U posljednjem broju Slobodne Bosne od 15.11.2012. može se naći članak autora N.Hasića o nedavnoj inicijativi za novu kandidaturu Sarajeva za organizaciju Olimpijade.

Ovo je već treći put da se sarajevske vlasti, kojima je valjda sve u Sarajevu, od infrastrukture preko pasa lutalica pa do kriminala, potaman, bave idejom o ponovnom kandidovanju Sarajeva za Olimpijske igre. I ova će ideja, kao i dve prethodne, okončati neslavno.
Članak prenesen u potpunosti...

SUMANUTA RADONČIĆEVA IDEJA O NOVOJ  OLIMPIJADI

Nakon dvije propale kandidature Sarajeva za organiziranje još jedne Olimpijade, predsjednik SBB-a BiH Fahrudin Radončić ovih je dana lansirao još jednu inicijativu za kandidaturu Sarajeva; novinar SB analizira razloge ove besmislene inicijative, šta je Sarajevo dobilo organizacijom ZOI 84 te zašto je nova kandidatura samo mamuzanje mrtvog konja.

Sumanuta ideja o još jednom kandidiranju Sarajeva za zimsku olimpijadu ovih se dana diskretno, ali poprilično vješto provlači u medijima u vlasništvu Fahrudina Radončića. Vjerovatno rođena u glavi Izeta Rađe, čelnika Olimpijskog komiteta BiH, koji se mjesecima skrivao od ovdašnje javnosti koja je tražila da pojasni razloge sramotnog nastupa bh. olimpijaca u Londonu ali i zbog čega je, o trošku OK, na Olimpijadu vodio svoju kćerku. Prvi je javno svoju podršku ideji dao Enes Terzić, višestruko diskreditirani nekadašnji čelnik OK BiH (slučaj novca sa računa OK BiH u švicarskoj Lausannei) a zatim redom čelnici OK. I nigdje kritičke ocjene o razlozima zbog kojih su propale dosadašnje dvije kandidature Sarajeva, ništa o potrebnom plebiscitu građana, fizibiliti studijama o opravdanosti projekta... Važno je lupiti, zaigrati na kartu osjećaja svijeta prema Sarajevu (iako se svijet odavno zadeverao sam o sebi) i spremati se za bacanje još koje stotine hiljada maraka na kandidaturu koja je u startu osuđena na propast.


TADAŠNJIH 140 MILIONA

Osim grandiozne promidžbe u svijetu i izgradnje olimpijskih objekata i infrastrukture, sarajevske su ZOI imale i svoju drugu stranu. Naime, tadašnje bh. i jugoslovenske vlasti nikada nisu objavile zvanični završni račun o sredstvima koja su utrošena u organiziranje Igara i gradnju olimpijskih borilišta. Šuškalo se kako je za organiziranje Igara tada utrošeno oko 140 miliona dolara, no to su bila samo nagađanja inozemnih novinara i privatna razmišljanja ljudi neposredno uključenih u organiziranje. Znalo se, primjerice, kako je većinu novca obezbijedilo tadašnje Savezno izvršno vijeće, te Coca Cola i američka tv kuća ABC. Ne treba svakako zaboraviti niti famozne samodoprinose kojima su bh. građani dobrano napunili kasu u koju se slijevao novac neophodan za Olimpijadu.

Tadašnji šef poola ABC-ja Tom Oserton pričao je kako je njegova kuća, osim 91 milion dolara uplaćenih za otkup tv prava (od kojih je trećina otišla MOK-u), morala platiti i sve troškove ptt veza, transporta vlastitih uređaja, ili ishrane. Niko se tada nije usuđivao govoriti koliko su ovdašnje kompanije zaradile na njima, ali se spekuliralo svotom od 10 miliona dolara. Pokazat će se kako je za Sarajevo najveći, možda i jedini pravi dobitak bila izgradnja stambenih kompl eksa u naseljima Dobrinja i Mojmilo (oko 650  stanova), koji su u vrijeme Igara služili kao olimpijska sela u kojima su bili smješteni sportaši i novinari.

No, novinari koji su pratili Olimpijadu već su tada sumnjali kako će Sarajevo moći kvalitetno, poput vodećih svjetskih i evropskih skijaških centara, iskoristiti pogodnosti koje su mu donijele Igre.

“Vrijeme je da se postavi pitanje može li Sarajevo ostvariti svoju želju da postane centar zimskih sportova nakon što i posljednja hokejaška utakmica bude završena”, napisaće Stewart Sidel, tada urednik nedavno ugašenog Newsweeka.
“To će biti spor i težak proces. Bojim se da će za Sarajevo to biti teško. Desetine miliona dolara potrošeno je na organizaciju, ali biće potrebno još više da bi se gomile skijaša privukle na Bjelašnicu ili Jahorinu.”  Kratko nakon Olimpijade ispostaviće se kako je Sidel bio u pravu.  Sarajevo nikada nije steklo reputaciju u svjetskim okvirima relevantnog skijaškog centra. Tek jedno finale Svjetskog kupa u skijanju, organizirano na Bjelašnici 1987. godine, potvrda je za to. Mada se u godinama nakon Olimpijade pokušavalo olimpijska borilišta učiniti profitabilnim objektima, u toj se nakani nikada nije uspjelo. Osim toga, većina borilišta, zbog kratkih rokova gradnje pred Olimpijadu, nikada nije prošla proceduru  tehničkog prijema, pa su se brojne greške graditelja morale skupo ispravljati. Svi objekti, osim donekle Zetre, životarili su od dotacija gradskih i republičkih vlasti.

Možda i najskuplji objekat izgrađen za potrebe Olimpijade bila je bob i sanjkaška staza na Trebeviću. Prema tvrdnjama onih koji su nakon Igara radili na njoj, izgradnja je koštala sedam miliona dolara. Iako je bila najjužnija staza u Evropi, radila je svega dva mjeseca godišnje. Ostali su mjeseci korišteni za remont i ona je u svakom trenutku zapošljavala tridesetak ljudi. Pokušavalo se sa projektima kojim bi se staza koristila 100 dana u godini, no nije se uspjelo. Bob staza se Sarajevu nikada nije isplatila. Potpuno je uništena tijekom godina opsade Sarajeva i smatra se kako bi danas za gradnju nove trebalo izdvojiti milione dolara.

Sličnu sudbinu kao i bob staza doživjele su i skakaonice na Igmanu, koje je projektirao Janez Gorišek. Na njima su, poslije Olimpijade, organizirana tek tri Kupa i služile su uglavnom u ljetnim mjesecima, kada je na plastičnoj plohi trenirala tadašnja letačka reprezentacija Jugoslavije. Za održavanje tih ploha dolazili su ogromni računi za vodu koji su, pak, dogovorom nadležnih, prebijani sa komunalnim preduzećima. Jedini profitabilan objekat bila je Zetra, no najviše novca nije donosila organiziranjem sportskih natjecanja, nego iznajmljivanjem 7500 kvadratnih metara skladišnog prostora koji je tada bio glavni izvor prihoda. Međutim, možda i najveći problem kada je u pitanju kandidatura je pitanje kadrova te naravno novca. Ondašnju je Olimpijadu organi zirala Partija koja nije pitala koliko košta, iskoristila ju je kao novi način otvaranja ka svijetu nakon Titove smrti. Niko neće saznati koliko je novaca utrošeno u organizaciju, koliko su samo besplatnih sati proveli vojnici JNA uređujući staze na planinama. Prodavnice su po  direktivi radile po cijelu noć, u pomoć su dolazili hotelijeri i turistički radnici iz Dalmacije...


SARAJEVO, IZMEĐU RAFALA I LUTALICA

Sarajevo je zbog Olimpijade dobilo dva moderna stambena naselja, poslijeratne kantonalne vlasti nisu u stanju obnoviti dva sarajevska stadiona. Nada da će se nešto promijeniti pojavila se 1991. godine kada je Roberto Sestra, u ime talijanskih industrijalaca, htio kupiti sarajevske pla nine i od njih napraviti novi Sestriere. Njegov projekat stopirali su pred rat čelnici paljanske Općine. Nakon rata mnogi su zainteresirani dolazili, no brzo su se vraćali kući.

Ovo je već treći put da se sarajevske vlasti, kojima je valjda sve u Sarajevu, od infrastrukture preko pasa lutalica pa do kriminala, potaman, bave idejom o  ponovnom kandidiranju Sarajeva za Olimpijske igre. I ova će ideja, kao i dvije prethodne, okončati neslavno. No, platiće za to poreski obveznici. Baš kao što su plaćali i posljednjih desetak godina stotinama hiljada maraka. Zaključci specijalne komisije MOK-a, koja je raspravljala o aplikacijama gradova-kandidata za ZOI 2010, za Sarajevo bili su katastrofalni.  Sagledani su svi aspekti i etape koje svaki ozbiljan grad kandidat treba proći. Sarajevo je dobilo najniže ocjene, u analizi inozemne agencije koju je angažirao MOK.

U najkraćem, tada su, a ni do danas se ništa bitnije promijenilo nije, ovdašnje ceste i općenito putne komunikacije ocijenjene katastrofalnim, a postojeće telekomunikacijske mreže najlošijim u Evropi. Osim toga, utvrđeno je kako Sarajevo nema nikakve mogućnosti niti kapaciteta da smjesti sportaše i sve posjetitelje koji bi u gradu boravili tokom Igara, a procjenjuje se da bi njih bilo najmanje 35 hiljada. Izjave gradskih dužnosnika navedene u aplikacijskom materijalu kako će doći do značajnih promjena u tim segmentima, ocijenjene su kao neuvjerljive uz zaključak da se u svakoj kandidaturi razmatra trenutna sposobnost svakog grada kandidata. Pored toga, u poglavlju o kreditnoj sposobnosti BiH, u kojem su drugi gradovi-kandidati zaradili opisne ocjene, primjerice Vancouver, Kanada AAA ili Salzburg, Austrija AA1, Sarajevo i BiH ostali su na posljednjem mjestu, bez ikakve ocjene, ali sa komentarom kako je BiH “zemlja kreditno nesposobna i pod protektoratom UN-a”. Da li se danas, deset godina kasnije išta suštinski promijenilo? Treći, možda i najbitniji segment istraživanja mogućnosti kandidature Sarajeva odnosio se na političku, ekonomsku i posebice sigurnosnu situaciju u gradu. Nije teško zaključiti da je situacija u Sarajevu, u kojem gotovo svakodnevno odjekuju rafali i detonacije bombi, izrazito nepovoljna. No, kako i pored katastrofalnih ocjena koje je MOK dao propalom pokušaju kandidature Sarajeva za ZOI 2010, koja je inače poreske obveznike u Federaciji koštala skoro 700 hiljada maraka, dužnosnici OK BiH sada najavljuju novu kandidaturu, koja može samo koštati mnogo više. Suština je isključivo u  zamajavanju javnosti, u njihovim privatnim interesima i vlastitoj promociji, jer je i njima itekako jasno kako je svaka kandidatura Sarajeva, zbog stanja u kojem se BiH nalazi, u začetku osuđena na propast.