Skijanje u Banja Luci ima dugu tradiciju

Istorija Istorija skijanja u BIH Skijanje u Banja Luci ima dugu tradiciju

Skijanje u Banja Luci ima dugu tradiciju

Skijanje u Banja Luci ima dugu tradiciju. A o tome kada su se Banjalučani prvi put susreli sa skiješkim sportom, gdje se tada skijalo u Banjaluci, koja su bila važna takmičenja, kada je osnovan prvi skijaški klub u Banjaluci, kako se skijalo na Starčevici i o teme da li ima mogućnosti da danas to brdo bude atraktivno za banjalučke skijaše - govori Aleksandar Simunović, pisac knige "Skijaši Starčevice" u inervjuu novinaru ERNESTU BUČINSKI, a prenosi internt portal 6yka.com.

Prenosimo intervju objavljen 21. decembra 2021.

Banjaluka je dobila novu knjigu o istoriji skijaškog sporta u ovom gradu. Prošlog mjeseca, objavljena je knjiga ”Skijaši Starčevice” autora Aleksandra Šimunovića. Knjiga kazuje o vremenu početaka skijaškog sporta u Banjaluci i Bosni i Hercegovini. Ilustrovana je sa mnogo fotografija koje vjerno svjedoče o skijašima, njihovim takmičenjima i druženjima sredinom prošlog stoljeća, ali dokumentuje i početke skijaškog sporta u Banjaluci još od vremena Austo-ugarske i Kraljevine Jugoslavije.

Autor knjige Šimunović postao je stanovnikom Banjaluke prije više od šest decenija dolaskom iz Zagreba, gdje je stekao vojno obrazovanje. Tada je već bio solidan skijaš, jer je uporedo išao i na smučarske instrukcije, pa je i sam mogao da bude instruktor skijanja i učestvovao je kao organizator mnogih smučarskih takmičenja. U Banjaluci pristupa skijašima Starčevice, postajući članom Upravnog odbora i delegatom u Savezu opštinskih organizacija za fizičku kulturu. Kao inicijator i nosilac poslova, učestvuje u ponovnom osnivanju skijaškog kluba i postaje njegovim predsjednikom. Bio je član Predsjedništva Smučarskog savjeta Bosne i Hercegovine i sudija na Zimskoj olimpijadi '84. godine. Osim skijanjem, bavio se i drugim sportovima, jedan od njih je biciklizam, a tokom života bio je zainteresovan i za književnost. Autor je i knjige ”Stari Trg kad je bio mlad”.

Aleksandar Šimunović, pisac knjige Skijaši Starčevice

Napisali ste knjigu o banjalučkim skijašima Starčevice i njenim skijalištima. Ko vam je pomogao i davao inspiraciju da knjigu napišete?

Ideja i želja bila je moja, a dodatno su me inspirisali Omer Mrakić – Dum, višegodišnji šampion Starčevice i nosilac organizacije u svom vremenu, koji je ispisao neka svoja sećanja, korisna za nastanak knjige, zatim prof. Vlatko Slokar, jedan od važnih učesnika u realizaciji Olimpijade u Sarajevu ZOI'84, istovremeno moj prijatelj u Kanadi, čiji je otac bio moj prvi učitelj skijanja, davne '55. i '56. godine. Na sve ove uslove ponudio je novčanu sigurnost Muratagić Zlatan Aki, nekada aktivni član Starčevice, učitelj skijanja i uspješni trener za mlađe kategorije takmičara.

Šta je bila motivacija da napišete jednu takvu knjigu?

Po poznatoj poruci da što nije napisano, ne postoji, prihvatio sam, sa dosta zakašnjenja, da otrgnem od zaborava i napišem dokumentovanu priču o skijašima u prošlosti. U knjizi sam svoju motivaciju ispisao pod naslovom „Sjećanje i o sjećanju“, i u dodanoj pjesmi istakao: „Da bez sjećanja nema postojanja“. Bio je to dug prema svim onim ljudima, zanesenjacima i romantičarima, koji su smisao života nalazili u zimskim sportovima. Knjiga je, ujedno, dio istine o izgledu Banjaluke i djela njenih žitelja u nedavnoj prošlosti.

Koliko vam je trebalo vremena da je završite i gdje ste crpili građu za književni materijal?

Desecima godina tinjala je želja da se napiše knjiga. Kroz to vrijeme prikupljao sam materijal, kojeg je bilo samo u tragovima. Devedesetih godina zamolio sam Mrakić Omera Duma da napiše svoja sećanja. Uz moja, bila je to polazna osnova za rad, ali zbog turbulentnih prilika, ništa nije rađeno do 2015. kada je već pomenuti Muratbegović Zlatan Aki, ponudio svoju podršku. Tada počinje ozbiljniji rad, da bi pretraga u Arhivu RS doprinijela cjelovitosti knjige.

I Vi ste bili aktivni skijaš. Kada ste počeli da skijate?

Postao sam skijašem u rodnom Starom Trgu na južnim obroncima Planine Kopaonik, gdje snijeg potraje gotovo pola godine. Zajedničko je svoj djeci rođenoj na planinskim strminama, da počinju sa klizanjem i skijanjem, čim stanu na sigurnije noge. Moje rodno mjesto imalo je prednost naseljenih radnika i službenika sa gotovo svih kontinenata. Uz to, koncesijski gospodari Englezi, gradeći naselje, napravili su i objekte kulture i sporta. Sami su bili zimogrozivi pa su zimi igrali bridž, a ljeti tenis, i redovno pili čaj u pet. Međutim, ruski emigranti i Slovenci i neki naši ljudi kao Milivoje Mijučić, pokrenuše sport i skijanje u malom naselju svjetske kulture. Skijali su se gotovo svi. Stariji na fabričkim skijama, početnici na ručno rađenim.

Da li je u to vrijeme bilo dovoljno ski učitelja?

Ozbiljnije moje školovanje skijanja počelo je 1955. i 1956. godine na Jahorini, po trideset dana, kod čuvenog učitelja Slokar Adolfa – Dolfe, skijaša i takmičara velikog ugleda u BiH i Jugoslaviji. Iza toga je nastavljeno učešće na seminarima za usavršavanje ski tehnike, kojima je rukovodio profesor Jankelić Jovan – Baja, sa FFK u Sarajevu i Jugoslovenski predstavnik u INTER SKI-u. Nakon instruktorskog staža postao sam učitelj skijanja. Obuka ostalih skijaških instruktora i trenera počela ja 1947. godine na Jahorini u skromnim uslovima, a kasnije sa sve jačim kvalitetom i intenzitetom.

Kako se dolazilo do opreme?

U djetinjstvu kojekako, početak je bio sa improvizacijama, ali i korišćenjem fabričkih skija, preko Omladinske ogranizacije. Kao pripadnik oružanih snaga SFRJ koristio sam vojnu skijašku opremu. Sa porastom standarda i pojavom ski opreme na našem tržištu, istu sam kupovao, a 1973. godine i prenosni ski lift.

Kada su se Banjalučani prvi put susreli sa skiješkim sportom?

Razvoj skijanja u Banjaluci sagledaćemo kroz nekoliko perioda. Početni period je vrijeme nakon Austrougarske okupacije BiH 1878. godine, kada su prvi put viđeni vojnici na skijama po brežuljcima oko grada. Nešto kasnije, viđani su i civili, stranci, koje je okupaciona vlast dovodila za carsku službu. Po uspostavljanju Države SHS, vojska Kraljevine izvodi skijaške vježbe sa izviđačkim jedinicama. Tada se, po prvi put, pojavljuju na skijanju i rijetki, bogatiji Banjalučani. Drugi period nastao je sa osnivanjem Banske uprave u Banjaluci, kada se događa priliv više intelektualaca, trgovaca i privrednika. Banska i Gradska uprava grade mnoge objekte za potrebe stanovništva, među kojima su škole, bolnica, pozorište, higijenski zavod, Sokolski dom i dr. Time je u našem gradu intenzivno stasavala građanska klasa, koja je bila dobro zatvorena za ostatak siromašnog i nepismenog naroda.

To je i najvažniji period za razvoj skijanja. Počelo se po nalogu Kraljevske vlade da se osnuje sportski podsavez za Dinsku Zetsku i Vrbasku Banovinu, nakon čega je osnovan prvi Skijaški klub Banja Luka. Bilo je to 1933. godine. Predsjednik mu je bio dr Robert Frid, međunarodne reputacije za mikrobiologiju. I prije zvaničnog osnivanja kluba, bilo je skijanja i takmičenja. Godinu dana kasnije, izgrađena je skijaška kućica na Starčevici, a 1940. godine i planinarski dom, takođe na Starčevici.

Da li je bilo važnih takmičenja?

Tokom te decenije, održana su brojna takmičenja i smučarske utakmice sa učešćem samo članova kluba. I oni koji nisu bili članovi kluba mogli su nastupati, ali bez prava na plasman i nagradu. Pobjednicima su dijeljene vrijedne nagrade, svečano u Banskoj upravi, Oficirskom domu ili u hotelima Bosna i Palas. Svečanosti prisustvuju i dijele nagrade banski uglednici, pa i sam ban. Zadnja smučarska utakmica održana je na Kozari 2. februara 1941. dva mjeseca pred agresiju fašističke Njemačke i pristaša Trojnog pakta na Jugoslaviju. Valja napomenuti, uz isticanje šireg razvoja skijanja, da je paralelno i uz Smučarski klub i Sokolska organizacija imala svoju sekciju, koja je školovala skijaše i učestvovala na međunarodnim takmičenjima Sokola. Takođe je i Skautska organizacija, kasnije izviđači, imala sekciju, koja je svoje instruktore obrazovala na tečajevima skauta na Zlatiboru. To je obavljano vrlo kvalitetno i organizovano. Iz pregledane dokumentacije se vidjelo da skijaški sport kroz cijelu deceniju prožima svoju djelatnost neodvojivo od Kraljevske vojske, koja je imala skijaški kadar i takmičare, i materijalno podržavala iste. Rat ja za skijaštvo značio potpuni raspad. Poslije rata, osiromašena država jača privredu, a u sportu zastupa masovnost. Planinarsko društvo Kozara imalo je skijašku sekciju, koja je bila zametak kvalitetnom skijanju u Banjaluci.

Gdje se tada skijalo u Banjaluci?

Kao i ranije, skijanje se upražnjavalo na svim uzvišenjima oko Banjaluke, jer je oprema i dalje namijenjena terenskom skijanju. Brda oko grada čuvana su kao pasišta zbog brojne stoke koju je narod držao, što je odgovaralo skijašima. Kada je 1937. opština namjeravala da pošumi okolinu Banjaluke, narod je zatražio da se to spriječi, pa su samo Šehitluci pošumljeni. Dakle, skijalo se po svim okolnim brdima, pretežno na Starčevici i Šibovima. Sa unapređenjem smučarske opreme u šestoj i sedmoj deceniji prošlog vijeka, tvrdo povezivanje nogu za skiju, skijašima je onemugućavalo kretanje, to jest terensko skijanje, već samo penjanje i spuštanje, takozvano alpsko skijanje. To je uzrokovalo napuštanje okolnih brda, kada Starčevica prihvata sve skijaše grada.

Starčevica je brdo iznad Banjaluke na kojem je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka, u vremenu sezone, vrvjelo od skijaša? Postojala je i žičara. Zašto to danas nije tako?

Kako smo ranije rekli, Starčevica je bila pretežno pašnjak, pa je sva bila pogodna za skijanje. Uz to, šezdesetih godina napravljen je ugovor sa vlasnicima zemljišta, sa plaćanjem za korišćenje i za mogućnost podešavanja na pravcima staza. Ugovor je poštovan do sredine sljedeće decenije, kada je počela sadnja i zaoravanje, a i rastinje je napadalo livadski prostor. Drugih postupaka za održavanje skijališta nije bilo, osim što je Regulacinm planom „Park šume“, taj prostor bio zaštićen, ali ga se niko nije pridržavao. Osim Prve Dole, može se reći da je Starčevica trajno izgubljena kao skijalište, tim prije što nema snježnih zima i što ni jedan skijaš ne želi biti na skijalištu koje nema žičaru.

Kada je osnovan prvi skijaški klub u Banjaluci?

Prvi Skijaški klub Banjaluka osnovan je 1933, kako smo naprijed naveli. Iza Drugog sv. rata bilo je nekoliko skijaških sekcija po pojedinim sportskim klubovima. Skijaška sekcija u sastavu Planinarskog društva Kozara, izdvaja se i osniva Smučarski klub Starčevicu 1965. godine. Klub se poslije uspješnog postojanja i razvoja, sredinom sedamdesetih godina, prividno ugasio. Da ne bi Banjaluka ostala bez Skijaškog kluba, u vrijeme kada je broj pristalica skijanja enormno rastao, ugledni ljudi su mi povjerili zadatak da se zauzmem za ponovno osnivanje kluba. Učinio sam to sa saradnicima oktobra 1978. godine. Ono što je uslijedilo u narednom vremenu opisao sam u knjizi pod naslovom „Intenzivirani razvoj skijanja“, navodeći kako su za kratko vrijeme uređene organizacijske, finansijske, propagandne i stručne pripreme za više od hiljadu članova, uz formiranje takmičarskih timova po uzrastima. Odobrenjem Uprave kluba kupio sam prenosni ski lift velike snage i kapaciteta za treninge i školu skijanja. Istovremeno smo započeli sa putovanjima na udaljena skijališta, simboličnom cijenom prevoza. Početkom naredne zime predstavio sam UO kluba idejni projekat za žičaru na Starčevici i dostavio Skupštini opštine Banjaluka, o kojem se ona pohvalno izjasnila i otpočela sa finansiranjem.

Da li ima mogućnosti da danas to brdo bude atraktivno za banjalučke skijaše?

Mislim da ne. Bez vertikalnog transporta i negativne temperature kroz pedeset snježnih dana, takav poduhvat se ne isplati.

Izvor: 6yka.com ERNEST BUČINSKI / 21. Decembar 2020