U polusnu čujem roditelje kako nas bude. Prvo što vidim su zaleđena prozorska stakla. Da ustajem iz kreveta bilo bi nerealno reći, skačem i  trk da vidim ima li zračaka sunca i da se slučano koji  gram snijega nije otopio- jer  bi me to razočaralo. Na moju ogromnu radost nije. Sniježne pahulje su “na broju”, a jutarnje sunce je poodavno tu što znači da su svi uslovi zadovoljeni za idealan dan na skijaškoj stazi. Mojoj sreći nema kraja. Termin sreća je mali za to što osjećam, slijedi oblačenje prvi sloj, drugi, treći i dovoljno smatram, mimoilazimo se kroz kuću sestra, brat i ja, kome fale rukavice, naočare, deblje čarape. Užurbano pakujemo skije u automobil i krećemo. Poslije 10 minuta stižemo, tad mi je već žao što se i ranije nismo probudili jer vidim da žičara odavno radi. Gospodin Bate je formirao ogroman red kako bi održavao disciplinu…
Tako je nekad bilo…

O vraćanju Rožaja na crnogorsku pa i regionalnu turističku mapu govori se od početka posrnuća ove, od početka sedamdesetih do početka devedesetih godina minulog vijeka veoma razvije turističke grane.

Sveukupno posrnuće rožajske i ex jugoslovenske privrede ni u čemu nije mimoišlo ni rožajsku turističku privredu koja je svoje najljepše dane proživljavala pred sam kraj osamdesetih godina, kada su smještajni kapaciteti bili mali za prihvat turista iz susjednih opština ali i iz kompletne regije pa se tada počelo razmisljati i o proširenju hotelskih kapaciteta.

Međutim, usljed svima nama poznatih dešavanja, od početka devedesetih ova privredna grana u Rožajama bilježi stalnu stagnaciju a turistički kapaciteti i infrastruktura doživjeli su razaranje kataklizmičkih razmjera do mjere da od dvije skijaške staze ne radi niti jedna, a od hotelskih kapaciteta u funkciji je još jedino hotel „Rožaje“ u centru grada, Hotel „Turijak“ je zastao u početnoj fazi renoviranja dok je motel „Bogaje“ u fazi raspadanja. Postoji, istini za volju, nekoliko manjih smještajnih objekata, ali oni služe samo putnicima u prolazu jer turisti poodavno u ovaj kraj ne zalaze.

Za to vrijeme neke, tada nepoznate ili znatno manje posjećene crnogorske zimske turističke destinacije, doživjele su svojevrsni procvat, umnogostručile broj gostiju i noćenja, umnogostručile prihode i sve to uz nesebičnu pomoć države kako u izgrdanji infrastrukture tako i u promociji destinacija. Svima su poznati ski vozovi, vrele zime i ostali, od države izdašno pomagani projekti. Ovi su projekti Rožaje u širokom luku zaobišli, da li zbog nepostojanja željezničke infrastrukture ili čega drugog neka čitaoci sude ali skija se gdje nikada nije a ne skija se gdje se decenijama skijalo.

Na pitanje šta je razlog propadanja rožajskog turizma uglavnom će vam reći da ga je zapustila, namjerno ili nenamjerno, Vlada Crne Gore ili da lokalna vlast nije imala sluha za ovu privrednu granu. Ako mene pitate, krivice ima na obje strane.

Ove, prema mom mišljenju vrlo perspektivne grane i šanse za razvoj Rožaja, sjete se samo tokom izbornih kampanja da bi nakon izbora ova tema ponovo bila potopljena u naftalin iz kog je nekoć bila izvučena.

Prvi pozitivni pomaci dešavaju se tek u pripremi ove turističke sezone pa je očišćena staza Turjak II, radi se na popravci lifta i najavljuje se da će tokom sezone skije ponovo gaziti rožajski snijeg. Treba li se ovime hvaliti ili se zacrveniti kada se o ovome govori – ne znam ali moram podsjetiti da su rožajski skijasi osvajali prva mjesta na takmičenjima širom bivše Jugoslavije, da su postojali uspješni timovi u skoro svim skijaškim disciplinama pa čak i u brzom hodanju na skijama.

Ova sezona mogla bi biti sezona ispitivanja mogućnosti rozajskog skijaškog tj. zimskog turizma a nakon toga, ako bi signali bili pozitivni, u šta ne sumnjam, moralo bi se ozbiljno krenuti u razvoj ove privredne grane.

U tom pravcu smatram da bi se moralo koordinirano raditi na tri polja i to na polju marketinga, razvoja smještajnih kapaciteta i razvoja skijaških potencijala- staza.

Marketing bi trebao ići u dva pravca. Jedan je klasični marketing za koji bi bila zadužena TOR i NTOCG koje bi promovisale rozajsku turističku ponudu putem medija, na sajmovima itd.  Drugi marketinški pravac, za koji smatram da bi dao bolje rezultate od prethodnog je Rožajac u dijaspori ili lokalnom preseljenju kao promoter rožajskog turizma. Naime, rožajci  žive u skoro svim krajevima svijeta i preko kontakata sa svojim prijateljima mogu na najbolji mogući način predstaviti rožajski turizam i biti njegovi ambasadori.

U tom pravcu lokalna uprava bi morala pomoći osnivanje udruženja rožajaca u zemljama u kojima se nalazi najveći broj naših iseljenika (Njemačka, Švajcarska, Turska, Bosna i Hercegovina, Švedska, …) kao i u crnogorskim gradovima (Podgorica, Bar i Ulcinj) sa ciljem da ta udruženja podstiču rožajce da svojim prijateljima, poznanicima, poslovnim partnerima i drugim ljudima sa kojima su u kontaktu prezentuju rožajsku turističku ponudu i dovedu ih u Rožaje jednom a na TOR i akterima rožajske turističke ponude je da ih ponovo vrate. Takodje ne mali potencijal  leži u samim rožajskim iseljenicima kao turistima u svom gradu koji tradicionalno vole skije i snijeg pa bi umjesto na druga skijališta u regionu i Evropi dolazili da skijaju kući. Ovaj turistički potencijal mi se čini jako zanimljivim i smatram da na njemu treba ozbiljno raditi.

U pogledu smještajnih kapaciteta stvar bi sigurno išla malo sporije jer kapital sam po sebi traži sigurnost uvećavanja pa bi u početku ta ulaganja bila zasigurno spora i oprezna ali bi lokalna uprava u tom pravcu mogla napraviti strategiju razvoja i pomaganja kroz razne podsticaje kako za prenamjenu postojećih objekata u privatnom smještajnom sektoru, što bi u početku bilo dovoljno, tako i pomaganjem kroz određena oslobadjanja od taksi i komunalija za izgradnju novih kapaciteta.

Što se tiče skijaške infrastrukture, obnavljanje postojećih staza je prva faza koja mora biti realizovana u najkraćem mogućem roku i taj posao bi trebalo odmah početi realizovati jer su ulaganja manja. Medjutim, svjetski trend je pomjeranje skijaških staza na veću nadmorsku visinu, što je uslovljeno nedostatkom snijega na nižim nadmorskim visinama, sa čime se suočavaju sva skijališta u regionu pa i šire. Zato bi, obzirom da se izgradnja novih skijaških staza u Rožajama čini neminovnom ukoliko se zimski turizam želi posmatrati kao strateški pravac razvoja, Rožaje imalo izvjesnu prednost u odnosu na već infrastrukturno zaokružene skijaške centre jer su oko njih već iznikli smještajni kapaciteti velike vrijednosti i izmještanje bi bilo skupo i išlo teško zbog otpora koji bi se neminovno pojavio. Ta prednost se mora iskoristiti na način da se dobro razmisli o lokaciji skijaških staza i iskorišćavanja skijaških potencijala planine Hajle i njenih padina koje su, prema onome što su dosadašnja istraživanja pokazala, veoma povoljne za tu namjenu. Potrebno je nakon ispitivanja tržišta, ukoliko bi se pokazalo da potencijal za razvoj zimskog turizma postoji, u šta ne sumnjam, hrabro krenuti u realizaciju projekta, u početku kroz istraživanje mogućih lokacija skijaških staza, vrste i modela transportne komunikacije od Rožaja do skijaških staza, pri čemu sam zagovornica žičare, kao i sagledavanja ostalih mogućnosti a nakon toga sagledati najbolji model investiranja, privatno – javno partnerstvo, povoljni krediti iz pristupnih fondova ili neki drugi prikladan model i odmah započeti realizaciju ovih projekata čime bi se, sigurna sam, Rožaje pozicioniralo na turističkoj mapi kao mjesto sa dugom sezonom skijanja  što bi ga sasvim sigurno dovelo u sam vrh na mapi ponuda zimskih turističkih centara u regiji.

Pri tom smatram veoma bitnim vodjenje računa o pripremi urbanističkih planova za planirano područje i o striktnom sprovodjenju tih planova kako bi se izbjeglo gradjevinsko divljanje u tom području, što bi sigurno bio veliki izazov sa kojim bi se moralo suočiti i istrajati u primjeni planova. Takodje ne manje bitnim smatram stavljanje akcenta na držanje principa ekološke održivosti kao načina za očuvanje prirodnih ljepota ovih krajeva.

Zaključila bih, nema nikakve sumnje da bi ova grana turizma veoma povoljno uticala na cjelokupni razvoj rozajske privrede, a pri tome posebno mislim na sektor poljoprivrede kao i građevinski sektor. Moja ogromna želja za uzdizanjem rozajske sredine na svim poljima je manifestovana kroz ovaj članak, i ovim putem šaljem apel svim makar „sličnomišljenicima“ koji su u mogućnosti da pomognu bilo to putem marketinga ili drugim sredstvima  da se to u dogledno vrijeme realizuje, da što prije naša čaršija postane što je nekad bila, i vrati nekadašnji značaj i sjaj.

        Alma Hadžibegović     www.bosnjak.me    02/12/2015.

Galerija slika