Nenad Jarić Dauenhauer je na ovu temu napravio malo istraživanje, a sve prenosi hrvatski portal index.hr

Ove zime su Hrvatsku ali i srednju Europu zahvatile polarne hladnoće, a beli pokrivač je osvanuo čak i u najjužnijim dalmatinskim gradovima. U medijima i na društvenim mrežama ponovno je aktualizovano jedno od večnih, sezonskih pitanja – da li bi Hrvatska mogla postati privlačna skijaška destinacija?

Da li bi Delnice mogle da postanu nešto poput austrijskog Villacha, a hrvatski skijaši bar delom orjentisani na domaća skijališta kako bi dio tog velikog turističkog kolača ostao u zemlji? Da li je to možda samo problem pametnog investiranja?

Iskusni skijaši uglavnom će složno odgovoriti da Hrvatska nikada neće postati skijaška meka, osim ako nekim čudom globalno otopljenje ne okrene na zahlađenje. Laička logika je jednostavna – hrvatske planine nisu naročito visoke, na njima nema glečera ni područja sa stalnim, celogodišnjim snegom, ski staze su kratke, a najviše planine uglavnom su smeštene uz more odakle često tokom zime dolaze južine koje brzo omekšaju sneg tako da on postaje pogodniji za lomove kostiju nego za ugodno skijanje.

Šta o tome govore ozbiljni klimatološki podaci i analize stručnjaka?

Hrvatska - Manje snijega, kraći broj dana, nesigurnost

Državni hidrometeorološki zavod Hrvatske (DHMZ) napravio je upoređenje snežnih prilika u nekoliko potencijalnih hrvatskih skijaških destinacija sa nekoliko u Austriji. U samom startu upozoravaju da opšti statistički uvid u klimatske uslove sam po sebi nije dovoljan za procenu ekonomske isplativosti određene lokacije za zimski turizam.

U Hrvatskoj su izabrali sledeća mesta:
  Gospić (alt= 564 m),
  Puntijarka (alt= 988 m),
  Delnice (alt = 681 m) i
  Begovo Razdolje (alt = 1070 m).

Koristeći višegodišnje klimatološke podatke iz razdoblja od 1981. do 2010. došli su do više različitih podataka o količinama snega na tim lokacijama.

Izmerena prosečna godišnja količina novog snega:
  u Gospiću 170.7 cm,
  na Puntijarci 249.0 cm,
  u Delnicama 244.3 cm (niz s prekidima),
  u Begovom Razdolju 293.5 cm (niz s prekidima).
 
Maksimalne izmerene dnevne visine snežnog pokrivača su:
  u Gospiću 117 cm,
  na Puntijarci 127 cm,
  u Delnicama 175 cm,
  u Begovom Razdolju 158 cm.

Prosečni broj dana godišnje s više od 30 cm snega:
  u Gospiću 14.2,
  na Puntijarci 41.5,
  u Delnicama 34.4,
  u Begovom Razdolju 54.8.

Međutim, u DHMZ-u ističu da snežni pokrivač na lokacijama u Hrvatskoj nije osobeno postojan i pouzdan. Zato je moguće da u pojedinim godinama na pojedinim lokacijama je bilo svega nekoliko dana sa snežnim pokrivačem višim od 10 cm. Na primer, 1989. godine na Puntijarci ih je bilo samo 3, a u Begovom Razdolju samo 19 dana.

Austrija – više snega, više dana i sigurnije

Za poređenje u Austriji su odabrane lokacije u kojima su podaci prikupljani od 1971. do 2000.:
  Villach (alt=492 m) u regiji Kärnten,
  Kitzbuehel (alt=763 m) u regiji Tirol i
  Saalbach (alt=1022 m) u regiji Salzburg ich, jedno je od top austrijskih skijališta iako mu je nadmorska visina relativno niska.

Prosečna godišnja količina novog snega (nsch):
  u Villachu je 93.5 cm,
  u Kitzbuehelu 205.6 cm,
  u Saalsbachu 395.7 cm.

Maksimalne izmerene dnevne visine snežnog pokrivača (schmax) su:
  u Villachu 94 cm,
  u Kitzbuehelu 112 cm,
  u Saalsbachu 154 cm.

Prosečni broj dana godišnje sa snežnim pokrivačem većim od 20 cm (sch20):
  u Villachu 30 dana,
  u Kitzbuehelu 45 dana,
  u Saalsbachu 94 dana.

Mada se iz ovih podataka može jasno uočiti da austrijske skijaške destinacije imaju više snega u svakoj od različitih kategorija, ipak te razlike na prvi pogled ne izgledaju tako velike kako bi se očekivalo.

Ali, klimatolozi ističu da bi one mogle biti značajno vidljivije u međugodišnjoj varijabilnosti. Drugim rečima, hrvatske destinacije ne mogu garantovati neki duži, neprekidan niz dana s dovoljno kvalitetnog snega, što je od presudnog značaja kada se rade procene ekonomske isplativosti. Osim toga Austrija ima i veliki broj skijališta s mnogo višim nadmorskim visinama od ovih koja su korišćena za poređenje. Na primer, popularni skijaški centar Kitzsteinhorn – Kaprun ima terene koji se nalaze na visinama između 1978 i 3029 metara, a ima i glečer na kojem se može skijati od oktobra do jula.

Neostvareni snovi o Bjelolasici

Kako bismo dobili neku jasniju sliku o tome u šta u Hrvatskoj ima smisla ulagati, u kakvu vrstu zimskog turizma, pokušali smo pronaći sagovornika u Ministarstvu turizma.
No iz MINT-a su nas obavestili da nam ne mogu ponuditi odgovarajuću osobu. Na naša pitanja odgovorili su opštim pamfletom u kojem gotovo ništa nije bilo relevantno za ovu temu o skijanju pa je taj odgovor izostavljen.

Mnogo bolje smo prošli sa dipl. iur. Tomislavom Paškvalinom, dvostrukim vaterpolo olimpijcem koji je punih 10 godina vodio Hrvatski olimpijski centar na Bjelolasici i ima veliko iskustvo i znanje iz prve ruke kako o planovima, tako i o potencijalima i problemima u strategiji razvoja Hrvatske kao zimske turističke destinacije. U njegovo vreme Olimpijski centar bio je tržišno pozicioniran kao celogodišnja, kontinentalna sportsko-turistička destinacija za sportiste, skijaše, školarce, za školu u prirodi, poslovnu javnost, itd.

Zanimljivo je da su njegova iskustva i zaključci prilično podudarni sa mišljenjima skijaša - laika koje je navedeno u uvodu.

On je podsetio da je nakon 1984. godine, kada su se održale Zimske olimpijske igre u Sarajevu, deo infrastrukture otišao na Bjelolasicu koja je u to vreme trebala postati hrvatsko skijaško središte. No tada su, ističe, klimatski uslovi bili prilično drugačiji od današnjih.

"Zime su bile normalnije pa se moglo bolje predviđati kada će biti snega. Danas toga više nema", rekao je Paškvalin za portal Index.

"Kada sam 15 godina kasnije lično došao na Bjelolasicu, video sam svašta. Doživeo sam godine s izuzetno jakim južinama, pa i godine bez snega, u kojima nije bilo jednog, jedinog dana snega. Nekada je bilo nezamislivo da Bjelolasica nema baš ni dana snega. No čak i u vrlo snežnim godinama bilo je snažnih južina i toplih vetrova koji su uzrokovali velike probleme na stazi Bjelolasice koja je okrenuta prema jugu tako da je izložena ogromnim temperaturnim razlikama. Svojim očima samvidio kako je staza uveče znala biti spremna i uređena, da bi već sledeće jutro topao vetar odneo po pola metra snega. Tu se onda otvorilo pitanje je li ta staza smeštena kako treba. Naime, ona se nalazi na svega 15-ak kilometara od mora, od Novog Vinodolskog, na skijalištu čija se visina kreće od 800 metara do 1300 metara nadmorske visine", protumačio je suštinu problema Pašvalin.

Ne možemo konkurisati velikim brendovima

Iskusni upravnik Bjelolasice smatra da hrvatske planine sa svojim klimatskim uslovima, svojim visinama i geografskim položajem generalno ne mogu i nikada neće ozbiljnije konkurisati svetski poznatim destinacijama koje imaju Alpe – od Slovenije i Austrije preko Italije do Švicarske i Francuske.

"Činjenica je da mi nikada ne možemo da postanemo prepoznatljiv skijaški brend kakav su Austrija i Italija; mi im nikada ne bismo mogli konkurisati. Oni imaju skijanje definisano kao važan turistički potencijal, ali takođe imaju brojna skijališta koja se nalaze na visinama većim od 1500 metara. Kako bi se u Hrvatskoj moga zadovoljiti klijentela koja je naučila da odlazi u Austriju i Italiju znajući da će ih tamo, ako uplate skijaške aranžmane, sigurno dočekati sneg i kvalitetni tereni, skijanje s komocijom.
Šta se u Hrvatskoj može ponuditi nešto čime bi se konkurisalo destinacijama koje se razvijaju decenijama i pri tome imaju i klimatske i geografske uslove za to? Pravo pitanje je da li bi Hrvati i dalje išli u inostranstvo kada bi im se ponudilo nešto tu u zemlji? Ja smatram da bi. Ja sam celo vreme dok sam radio na Bjelolasici govorio da bismo mi trebali da postanemo neka vrsta vikend skijališta na koje bi ljudi dolazili na dan ili dva zagrijati se pred odlazak na ozbiljna, velika kvalitetna skijališta. Budimo realni, mi njima ne možemo nikako konkurisati čak ni kada bi tu došao neki ozbiljan kapital", objasnio je Paškvalin.

Da ima potencijala, bilo bi i interesa

Paškvalin ističe da bi Bjelolasicu, koja je devastirana i koja je u stečaju, kada bi ona imala skijaški potencijal neki investitor mogao dobiti za nevelike pare.

"Ozbiljni investitori tu bi došli sa dilemom da li bi se tu, na tako niskim nadmorskim visinama, isplatilo čak i zasneživanje veštačkim snegom. Bjelolasica ima prednost u odnosu na Sljeme i Platak u smislu da se može širiti prema prema Mrkoplju i Begovom Razdolju pa i prema Delnicama. Stoga je postojala ideja da se tu razvije neki biatlonski centar. No i toj ideji suprotstavile su se klimatske prilike. Bjelolasica bi imala potencijal da bude olimpijski centar u kojem bi skijanje bilo tek deo ponude, ali ne i dovoljan sadržaj da se tržišno opstane s obzirom na konkurenciju u okruženju koja se razvijala decenijama.
Šta mi danas imamo u Hrvatskoj za skijaše? Imamo Sljeme koje nema mogućnost prostornog širenja, koje je jednostavno gradsko skijalište i imamo Platak koji je ponuda za ljude iz Rijeke i Istre, koji značajno zavisi od vetrova, a koji takođe nema mogućnost širenja", rekao je Paškvalin, upozorivši da se čak ni na Sljemenu, uprkos veštačkom zasnežavanju i velikoj podršci Grada Zagreba, nisu uvek uspele da se održe trke.

Je li za Bjelolasicu kasno?

Smatra da je Bjelolasica svojevremeno imala neku perspektivu i dobre projekte, ali da je nedostajalo državne podrške, a danas je previše devastirana.
"Danas, nakon godina devastacije, lično, više je ne vidim kao hrvatski olimpijski centar, a može li imati neku drugu funkciju, to prepuštam potencijalnim investitorima da procene", rekao je.

Naš olimpijac kaže da ovakve ideje o Hrvatskoj kao skijaškoj destinaciji uvek iskrsnu kada padne nešto više snega, kada se na krovovima formiraju velike sige i sl.
"Odjednom se svi sete kako bismo mogli biti skijaška destinacija. Da je zima ostala topla kao što je bila do nedavno, nikome ni na kraj pameti ne bi bilo da otvara ovu temu" istakoa je Paškvalin.

        Izvor: www.index.hr    Autor: Nenad Jarić Dauenhauer