Istorija hrvatskog skijanja

Istorija Istorija skijanja u Hrvatskoj Istorija Hrvatskog skijanja

Istorija Hrvatskog skijanja

Daleke 1874. godine, kada se po uzoru na češki sokolski pokret u Zagrebu osniva Hrvatski sokol, osniva se i Hrvatsko planinarsko društvo koje promiče "lazanje po gorah", te se radi poticanja izletničkog lazanja organizira se uređenje Zagrebačke gore.

U Europi, točnije rečeno u Njemačkoj u Muenchenu, 1890/91., osniva se prvi skijaški klub, a prvo zabilježeno natjecanje na području Srednje Europe, odigralo se 1893., u austrijskome Murzzuschlag-u. Koja je razina alpskog skijanja tog doba, zorno će predočiti članak objavljen u Wiener Freundenblatta: Pri spuštanju skijaš se osloni otraga na svoju motku i zatvori oči. Potom se poput strijele sjuri prema dolje i tako sve dok ne ostane bez daha. Tada se baci postrance u snijeg i pričeka da mu se vrati dah, a zatim se još jednom spusti sve dok opet ne izgubi dah te se baci u snijeg i tako dalje sve dok ne stigne u dolinu".

U našim krajevima prvi članak koji se pojavio o skijanju bio je onaj iz 1893., godine u ožujskome broju mjesečnika "Gimnastika - list za školsku i društvenu gimnastiku", urednika Franje Hochmana, u kojem se opisuje oprema i skijaška tehnika onog doba.

Od prvih početaka skijanja u ovim krajevima ističu se dva imena. Franjo Bučar, rođen 1866., godine, u Zagrebu, čovjek koji je bio ne samo svestrani sportaš i promicatelj sporta nego mu se javno djelovanje bilježi i na drugim područjima, spomenimo ovdje tek povijest književnosti, i Izidor Kršnjavi, rođen u Našicama, doktor prava i filozofije, homo universalis - kako su ga tada nazivali, koji je sa svoje tadašnje ministarske pozicije, mogao poslati Bučara u Švedsku, na školovanje u stockholmski Gimnastički institut u kojem se u to vrijeme razvijaju najnaprednija shvaćanja i metode pristupa tjelesnoj kulturi. Po povratku iz Stockholma, Bučar na Godišnjoj skupštini I. hrvatskog sklizalačkog društva, 12. studenoga 1894. godine, u društvo uvodi i "ski sekciju", sa svojim zasebnim pododborom: Srećko Bošnjaković, Antun Brusina, Mirko Bothe, Ivo i Pavao Hatz, Vjekoslav Heinzl i Žiga Mittelbach. Od te godine započeo je ljetopis zagrebačkoga skijanja.

Godine 1925. obilježava se i tisućugodišnjica hrvatskog kraljevstva kojim povodom Hrvatski sokol priređuje veliki slet. Skijanje koje dobiva sve veći zamah (jer nije prema uredbi 1920. godine zabranjeno kao nogomet za đake osnovnih škola!!), ujedno i dobiva i prvi skijaški priručnik što ga je objavio Ivo Lipovščak.

Prema podacima iz 1933 godine, u Zagrebu je bilo oko 1500 skijaša srednjoškolaca koji su skijali na terenima u okolici: Cmrok, Sljeme, Šestine, Mirogoj i Gračani. Te iste godine Milan i Vladimir Janković u vlastitoj nakladi izdaju "Gimnastika skijaša".

Početkom veljače 1934., na žalost svih ljubitelja Sljemena izgorjet će stari Tomislavov dom. Iste zime sezona se za Zagrepčane protegnula sve do svibnja, u kojem ZZŠP (Zagrebački zimski šprtski podsavez, osnovan u studenome 1922, predsjednik dr. Marjan Kiseljak), na Kredarici organizira prvi tečaj za zvanje učitelja skijanja, uz sudjelovanje desetak zagrebačkih polaznika. Ta će skupina potkraj godine osnovati Hrvatski zbor učitelja i trenera skijanja sa zadatkom promicanja skijaškoga sporta, osobito kroz poduku djece i mladeži.
25. veljače do 14. ožujka 1934., u Delnicama i Mrkoplju održan je tečaj za 25 polaznika za Narodne učitelje u organizaciji ZZŠP-a i Ministrastva za fizički odgoj. Predavači su bili: ing. Zvonko Badovinac, Rudolf Žinglerin i dr. Aleksandar Vrbaški. Od 13. do 21. svibnja iste godine, održan je prvi tečaj za učitelje skijanja na Kredarici (Julijske alpe, Slovenija), sudjelovalo je 10 tečajaca iz Zagreba.

1935 godina je bila jako plodna u skijaškom radu. Naime te godine 26. svibnja u Ljubljani, održana je 13 redovna godišnja skupština Jugoslavenskog zimsko-sportskog saveza na kojoj je zabilježeno da je već tada na području ZZŠP-a bilo registrirano 22 skijaška kluba i sekcije, 22 skijaška suca i 15 učitelja skijanja: Djuka Angelo, Milivoj Benković, Tomislav Brajković, Tomislav Bedenko, Zvonimir Badovinac, Drago Ciprijanović, Zorka Esapović, Vladimir Grahovac, Viktor Kunštelj, Bogdan Popović, Ivan Prikril, Zvonko Vandrkar, Aleksandar Vrbaški, Leo Wolf i Rudolf Žinglerin.

22. listopada 1936, pri ZZŠP-u osnovan je ZBOR UČITELJA SKIJANJA a za pročelnika je izabran ing. Zvonko Badovinac. Već 1938 godine Lav V. Kalda izdao je knjigu "TEMPO - spust, slalom-veleslalom, aerodinamično skijanje", u nakladi knjižare Vasić. Bio je to cjeloviti prikaz alpskog skijanja.

U prostorijama Jugoslavenskog olimpijskog odbora, u prizemlju Gundulićeve 22a, osnovan je 26. listopada 1939. Hrvatski skijaški savez. Već tada je broja veliko članstvo skijaša koji su ujedinjeni u skijaške sekcije pri udrugama poput HAŠK-a, skijali diljem ondašnjih prostora Jugoslavije, Ski-klub Zagreb.

Od 27. prosinca 1939. do 02. siječnja 1940. održan je prvi skijaški tečaj za zagrebačke srednjoškolce na Oštrcu, iznad Velikog dola u Samoborskom gorju. Organizator je bio Hrvatski skijaški savez uz materijalnu pomoć Banske vlasti, pododsjeka za kulturu i sport. Bilo je prisutno 32 polaznika smještenih u "Đačkom domu", a tehnički voditelj bio je Nikola Kurelić, učitelji skijanja Zvonko Kržić, Nikola Kurelić i Jan Grabow iz Poljske, nadzorni nastavnik Borivoje Vuksan liječnici dr. Branko Kecić i dr. Sveško. Formirana je grupa najboljih skijaša alpinaca srednjoškolaca, a od njih na završnom slalom natjecanju istakli su se braća Nenad i Predrag Heruc, Radovan Medved i Henrik Kumar.

U zimi 1948/9., u poslijeratnoj Hrvatskoj osnovan je Zbor učitelja skijanja Hrvatske, koji će kroz tjedne sastanke i predavanja održavati stručni žar u Zagrebu, a u prosincu članovi skijaške sekcije Sportskoga društva Polet izgrađuju dvanaestmetarsku skakaonicu na brijegu iznad košarkaškoga igrališta na Tuškancu.

U ožujku 1949., uz velik publicitet održan je Prvi kongres Fiskulturnoga saveza Hrvatske s glavnom temom: kako se ostvaruju zadatci Petoljetke u sportu. Stručna i sportska pitanja, prema tadašnjim običajima, gurnuta su na začelje kongresa, a obradit će ih stručni tajnik FISAH-a Mladen Delić, založivši se u svome referatu da se skijanje razvija tamo gdje to prirodni uvjeti omogućuju. Tom prilikom Artur Škutelj bit će izabran u glavni odbor FISAH-a, a spomenimo da Škutelj u to vrijeme završava rad na Skijaškom lexikonu, koji će FISAH izdati sljedeće godine.

Riječ je o jednom od rijetkih leksikalnih izdanja o sportu uopće, djelu u kojem je autor htio, i dobrim dijelom uspio, sintetizirati svoje veliko skijaško iskustvo. Na dvjestotinjak dobro ilustriranih stranica obuhvaćeno je doista sve skijaško znanje toga vremena, pa iz današnje perspektive gledano nedostaju tek podatci o istaknutijim protagonistima dotadašnje skijaške povijesti.

Skijaški savez Hrvatske u proljeće 1950., održava prvi poslijeratni tečaj za učitelje skijanja, koji će se pod Škuteljevim vodstvom održati na Komni u Sloveniji. Alpe su doista nadohvat, ali pasoši još nisu. No hrvatski skijaški pedagozi imat će svoje predstavnike već na prvome Interski kongresu učitelja skijanja održanom 1951., u Austrijskom Zürs-u. Interski je organizacija osnovana stoga da standardizira teorijske i praktične dosege u skijaškoj edukaciji i sama činjenica sudjelovanja već je ubrzala protok informacija o novostima u skijaškom svijetu, koji početkom pedesetih već zaboravlja ratne godine. 1999. godine u Norveškom Beitostollen-u se po prvi puta pojavila i Hrvatska te na odličan način prezentirala Hrvatsku školu skijanja.

Uz Predraga Heruca pogonske energije ne manjka ni Nenadu Herucu koji javno najavljuje da će skijaški aktivisti ove zime "dignuti na noge čitavu Hrvatsku. Tečajevi i takmičenja, bez predaha", te da ne treba brinuti za učitelje jer će poduku davati i oni bez diplome, naime najbolji naši natjecatelji. Nenad Heruc, Nikola Jurković i Danilo Vižintin tih godina organiziraju skijaška zimovanja školaraca u Kranjskoj Gori i Gorskom kotaru, a pridružuju im se i Riječani. U svojim sjećanjima na te dane Nikola Jurković navodi da je put od Zagreba do Kranjske Gore trajao više od deset sati, uz dva do tri presjedanja, a iz Zagreba morala se tada vući i golema poputbina - kuharice, hrana, pa čak i ugljen za ogrjev. A znalo se dogoditi da vlak sa đacima stigne u Kranjsku Goru, a vagon s hranom otputuje prema Osijeku. Ovi programi, međutim, potaknut će mnoge školske skijaške aktivnosti koje će kroz zimske praznike, i uz znatnu subvenciju države, dati osnove skijanja školarcima pa Jurković navodi da je kasniji masovni skijaški pokret u Zagrebu iniciran upravo ovim tipom poduke.